Zašto je samoprihvaćanje tako teško?

Najstrašnije je prihvatiti sebe u potpunosti.

“Prihvati se onakvim kakav si – uključujući i nedostatke”…
Sigurno ste bezbroj puta čuli ovu izjavu – i mnogi od nas je još uvijek ne razumiju.
Prihvatiti svoje nedostatke? Zašto bi prihvatili stvari koje kod sebe najviše mrzimo?
Ne bi li se trebali boriti sa svojim manama i nedostacima kako bi ih pobijedili?
I upravo je to problem – ljudi se u procesu samopoboljšanja ponašaju kao da su u ratu i neprestano se bore sa terapeutom ili sa sobom u pokušaju da pobijede.

Zašto borba sa svojim manama ne funkcionira?

Jezik je moćan. Ako si kažemo da se mrzimo, to ostaje s nama.
Mnogi ljudi pogriješe misleći da mogu zadržati kontrolu nad “mržnjom prema sebi” koncentrirajući se na jednu “manu” – u osnovi koristeći samo mržnju kao oružje da pokušaju “srušiti” taj dio sebe.
No ovaj poriv da se ‘popravimo’ ima tendenciju postati opsesivan.

A kad smo opsjednuti svojim manama, one postaju sve veće i veće u našim glavama dok ne osjetimo da nas definiraju.

Gledamo sebe i više ne možemo vidjeti dobre stvari, toliko su patuljaste zbog vlastite percepcije naših mana.
I odjednom, ta mržnja koju smo mislili da imamo pod kontrolom preuzela je stvari.
Na nekoj razini više ne želimo vidjeti dobro u sebi, jer nas to odvlači od naše ‘misije’. Bojimo se da ćemo, ako se budemo ponašali previše ljubazno prema sebi, izgubiti kontrolu nad svojim manama i one će se nestati.
Stoga potičemo vlastitu mržnju prema sebi, vjerujući da nam je potrebna kako bismo se ‘poboljšali’. U osnovi postajemo vlastiti zlostavljač.

Naš unutarnji saboter nas stalno gasi. Neće nam dopustiti da vjerujemo bilo kakvim osjećajima samopouzdanja ili ponosa. Uvjerava nas da su ti osjećaji trik, zabluda koja će nas spriječiti da idemo naprijed.
Naš unutarnji saboter ne dopušta nam da vjerujemo nikome tko nas voli. Postajemo sumnjičavi prema njima, odbacujemo njihove komplimente i propitujemo njihove motive.
Naš unutarnji saboter traži dokaze kako bi potvrdio našu negativnu percepciju sebe. Odjednom smo obuzeti negativnim sjećanjima na sebe, a naš nas unutarnji saboter uvjerava da su ta sjećanja ono što nas definira. Ne može se vjerovati bilo čemu ili bilo kome tko kaže suprotno.
Ova vrsta paranoičnog razmišljanja dovodi do toga da se osjećamo izoliranima, a to nas gura dalje u spiralu samo-mržnje.

Zašto je motivacija bitna?

OK – sada znamo da je korištenje mržnje prema sebi kao alata kada se pokušavamo osjećati dobro … kontraproduktivno.
No – mislim da smo to već znali, zar ne?
Pa kako smo se uopće uvjerili u suprotno?
Pa, to ima puno veze s motivacijom.
Svi smo imali vremena kada nam je glas u glavi rekao ‘nisi dovoljno dobar/dobra’. I, naravno, želimo da taj glas nestane.
U ovom trenutku u osnovi imamo dvije mogućnosti.

Opcija A. Možemo prepoznati da ovaj glas nije tu da bi nam pomogao, već da nas sabotira i koristimo ljubav prema sebi i brigu za sebe kako bismo nahranili samopouzdanje sve dok nađemo snage ne složiti se s tim glasom i reći ‘Ne, zapravo, ja jesam dovoljno dobar/dobra.’

Opcija B. Možemo vjerovati glasu i pitati ga što želi. Reći će nam da da bismo bili ‘dovoljno dobri’ moramo promijeniti XYZ o sebi. Tada nas počinje opsjedati XYZ i … onda skužimo da smo to već odradili, puno puta. I nismo ostvarili nikakve rezultate.

Ako je naš cilj doista osjećati se dobro, onda je očito da je opcija A pravi izbor.
No problem je u tome što, iako se većina ljudi želi osjećati dobro u sebi, mnogi od njih jednostavno ne vjeruju opciji A. Ne vjeruju da imaju moć promijeniti vlastitu percepciju sebe.
Vjeruju da bi se osjećali vrijednima, moraju to zaraditi. Najčešće od ili kod drugih.

Pogrešno.

I tu nastupa motivacija.

No još bitnija stvar od nje je – disciplina i dosljednost!

Motivacija je bitna – i postoji suptilna, no ključna razlika između ‘Želim se osjećati dobro’ i ‘Želim zaraditi pravo da se osjećam dobro.’
Kad kao motivaciju koristimo ‘Želim zaraditi pravo da se osjećam dobro’, govorimo si da još nemamo to pravo.
Zamislite kad bi vam se netko u životu obratio i rekao ‘Nemate pravo osjećati se dobro.’ – Nema druge riječi za to, osim – ovo je zlostavljanje.

Prestanite gledati sebe tuđim očima

Woohooo – čekaj, kad su drugi ljudi ušli u ovo?
Pa, zapravo, kako nas drugi ljudi vide (ili bolje rečeno, naša percepcija kako nas drugi ljudi vide) gotovo je uvijek u korijenu našeg problema s prihvaćanjem sebe.
Jer, na kraju dana, vani je puno ljudi koji nas ne prihvaćaju onakvima kakvi jesmo. A neki od nas nemaju dovoljno sreće i imaju te ljude čak i u svojim obiteljima.

Dakle, prihvaćanje sebe je SUPER TEŠKO kad imamo naviku oslanjati se na provjeru drugih ljudi.

Opet, ovo nam u osnovi ostavlja dvije mogućnosti:

Opcija A: Prestanite se oslanjati na potvrdu vrijednosti od drugih ljudi i otkrijte čaroliju davanja te potvrde sebi.

Opcija B: Učinite sve što je u vašoj moći da tu potvrdu vrijednosti dobijete od drugih ljudi (pod pretpostavkom da će, kad se osjećate ‘dovoljno dobrima’, glas ‘nisi dovoljno dobar/dobra’ nestati.)

I još jednom, iako je opcija A jasan izbor, ljudi joj ne vjeruju i idu na opciju B.

I – pogađate, nikad se ne osjećaju dovoljno dobrima.

Zašto? Kao što smo raspravljali, naš nas je unutarnji saboter uvjerio da, ako se osjećamo previše dobro, gubimo kontrolu – i tada će se naše mane vratiti! I tada će svi znati da smo prevaranti! I sva ta potvrda vrijednosti će nestati! I tada nećemo imati ništa!

Mnogo ljudi si sada govori ‘Nije me briga što drugi ljudi misle, ja to radim za sebe i zbog sebe. Ja tako mislim.’ – No, ne misle to ozbiljno.

Zavaravaju se, jer ne žele priznati da je sva ta iscrpljujuća mržnja prema sebi koju provode zapravo u službi drugih ljudi.

Kad kažemo ‘ovo radim za sebe ili zbog sebe’ – moramo biti oprezni kako bismo bili sigurni da to radimo za ISTINSKOG sebe, a ne verziju sebe koju smo izmislili u svojoj glavi.

Neki od vas ovo možda čitaju i pitaju se: Jesam li to ja? Radim li ovo?

Kako možete razlikovati ‘istinsko ja’ i ‘idealizirano ja’?

Pa – “idealizirano ja” u konačnici je fantazija i kao takvo prilično je slabo. Postavite nekoliko ispitivačkih pitanja i ono će pasti.
Dakle, ako ste zabrinuti da vaše postupke diktira “idealizirano ja”, postavite ovo pitanje:

  1. Da su moji napori za ‘samopoboljšanje’ nevidljivi svima ostalima, bi li ih i dalje radio/la?
  2. Bi li i dalje radio/la na svojoj emocionalnoj kontroli da nitko drugi ne može vidjeti razliku?
  3. Biste li i dalje vježbali da nema utjecaja na način kako vas gledaju i vide drugi ljudi?
  4. Biste li meditirali svaki dan ako nikada nikome ne biste mogli reći da meditirate svaki dan?

Važna napomena: Ako je odgovor na bilo koje od ovih pitanja ‘Ne’ – to ne znači da morate prestati raditi te stvari. Ali vjerojatno biste trebali pronaći bolji razlog za njihovo obavljanje. Otkrijte koju vrijednost vam ove aktivnosti donose, bez obzira na to mogu li ili ne promijeniti percepciju drugih ljudi o vama.

Gledajte, da skratimo, mogu iznijeti bezbroj logičnih argumenata zašto se morate ili bi se trebali prihvatiti, no u konačnici, jedino što će utišati one sumnjičave glasove u vašoj glavi je AKCIJA.

Mnogi su skeptični prema samoprihvaćanju, no na kraju dana, ništa drugo ne djeluje. Usprkos sumnjama, mnogi i pokušaju. 

Možda još uvijek vjerujete da vam to neće uspjeti. No, sve što zapravo tražim od vas je da se ponašate ljubazno prema sebi.

Stvarno, što je najgore što bi se moglo dogoditi?

I, što je najvažnije, što je najbolje?

S ljubavlju,

Tihana

Leave a Reply