Pristup liječenju anksioznosti

Anksioznost, više od bilo kojeg drugog psihološkog stanja, dovodi sve više ljudi na liječenje. “Ludost anksioznosti” kako ju mnogi zovu, napravila je anksioznost industriju vrijednu milijardu dolara. Upišite “tretman anksioznosti” u Google i naći ćete sve vrste “lijekova” i “rješenja” gotovo beskonačne raznolikosti, od različitih oblika psihoterapije, netradicionalnih pristupa kao što su hipnoterapija, tečajevi, knjige i seminari, i naravno, možda najpopularniji tretman, lijekovi.

Što stvarno djeluje?

U potrazi za olakšanjem, mnogi koji pate od anksioznosti pokušati će mnoge stvari koje će im donijeti samo male prednosti… i malo ili nimalo razumijevanja prave prirode anksioznosti.

Malo je dokaza da samo uzimanje lijekova smanjuje učestalost i ozbiljnost simptoma. Mnogi pokazuju istu razinu straha nakon liječenja lijekovima kao i prije. Ostale metode mogu trajati godinama ili pružiti samo privremeno olakšanje. Ponavljano, kognitivne metode za promjene u stilu NLP-a pokazale su se najučinkovitijima.

Anksioznost: um ili tijelo?

Način na koji razmišljamo o problemu odrediti će kako ćemo mu pristupiti i kako ćemo ga liječiti, a pojmovi anksioznosti mogu dovesti do rješavanja anksioznosti ili postojanja simptoma.

Medicinski model

Popularne predodžbe sugeriraju da je anksioznost bolest koja zahtijeva liječenje. Prema tim idejama, simptomi anksioznosti uzrokovani su kemijskom neravnotežom, moždanim ožičenjem ili genetskim nasljeđem. Ipak, istraživanja ne podržavaju niti jednu od ovih tvrdnji. Pripisivanje anksioznosti kemijskoj neravnoteži je pretjerano pojednostavljeno i ne uzima u obzir raspon simptoma ili kognitivnih predrasuda koje pokazuju anksiozni bolesnici. Istraživanja su pokazala da je uloga genetike samo djelomična i da može dovesti do predispozicije za razvoj simptoma anksioznosti, ali ne i punopravnog stanja. Iako se skeniranje mozga kod osobe koja pati od anksioznosti razlikuje od drugih osoba koje ne pate, skeniranje nakon tretmana pokazati će da se aktivacija u određenim područjima mozga promijenila. To znači da anksioznost ima fiziološki pandan, ali ne i da je uzrokovana fiziologijom.

Medikalizacija simptoma anksioznosti ima brojne posljedice. Definiranje anksioznosti kao bolesti ili zdravstvenog stanja, najgora je opcija, jer ostavlja osjećaj da se malo toga može učiniti za olakšanje. Pacijenti se mogu osjećati kao žrtve svojih simptoma i možda će se poistovjetiti sa svojim stanjem (ja sam samo anksiozna osoba, ne mogu mnogo učiniti). Ovi pogledi sprječavaju pojedince da razriješe svoju anksioznost, te dovode do toga da to postane doživotno stanje.

Je li lijek rješenje za anksioznost?

Medicinski model predlaže da je rješenje za anksioznost lijek. To je iznimno profitabilno za farmaceutske tvrtke, atraktivno za liječnike, jer je jednostavno napisati recept, a možda i poželjno od strane pacijenata koji traže brzo olakšanje. Ali lijekovi nisu rješenje. Lijek ne rješava anksioznost, nego samo smanjuje simptome i pruža olakšanje.

Loša strana lijekova kao tretmana za anksioznost, osim brojnih neugodnih nuspojava, je da ne pomaže anksioznoj osobi da riješi bilo koje od problema u pozadini simptoma anksioznosti. Anksioznost nije problem, to je simptom problema. Lijekovi ne rješavaju uzroke. Kada se lijek prekine, težina simptoma se vraća na prethodnu razinu. Isto tako, lijekovi ne omogućuju osobi da nauči nove i učinkovitije strategije za rješavanje stresnih životnih događaja, rješavanja brige i izazova ili stjecanja alata za preuzimanje prevladavajućih emocija i planiranja budućnosti.

Kognitivni model

Sve su popularniji kognitivni pristupi anksioznosti kao što je NLP. Kognitivni modeli pružaju potpunije objašnjenje za različite simptome karakteristične za anksioznost. Osim toga, istraživanja dosljedno pokazuju da kognitivni tretmani pružaju najveću dugoročnu korist oboljelima od anksioznosti.

Prema nedavnim istraživanjima, anksioznost nije bolest, već normalna ljudska sposobnost koja je postala ekstremna i pretjerana. Normalno je razmišljati o budućnosti, razmotriti što bi moglo poći po zlu i planirati u skladu s tim. Ipak, u slučajevima anksioznosti, ovaj budući fokus i razmatranje onoga što može krenuti naopako postaje ekstremno i nekontrolirano do točke u kojoj strah i bojazan postaju preveliki.

Kognitivni pristupi također naglašavaju da se anksioznost može naučiti kroz normalne procese učenja i da se može liječiti kroz pristupe utemeljene na učenju (osnova terapije ponašanja).

Što je anksioznost?

Kognitivni modeli vide anksioznost uzrokovanu predrasudama u obradi informacija:

Pretjerano negativna predviđanja budućnosti – Bolesnici koji pate od anksioznosti postaju uvjereni da će doći do neizbježnih negativnih događaja.
Pozornost usmjerena na prijeteće podražaje – Naglasak je na opasnosti i izbjegavanju opasnosti i neželjenih događaja i okolnosti.
Samousmjerena pozornost – Osobe s anksioznošću pretjerano se usredotočuju na vlastite osjećaje, reakcije i tjelesne senzacije, često isključujući vanjske podražaje.
Pogrešno tumačenje tjelesnih osjeta – Pojedinci tumače dvosmislene tjelesne senzacije kao indikaciju srčanog udara, napada panike, nesvjestice ili drugih neželjenih posljedica.

Ukratko, mogli bismo reći da je anksiozna osoba vrlo usredotočena na ono što bi u budućnosti moglo krenuti naopako, uvjerena je da će se to i dogoditi, a zatim visoko usredotočena na vlastite tjelesne reakcije koje vidi kao dokaz da nešto nije u redu ili da neće biti u redu. Te predrasude dovode do začaranog kruga straha i bojazni koje je teško izbjeći.

Pacijentima koji pate od anksioznosti često je rečeno: “Sve je to u tvojoj glavi.” Zapravo, počinje u umu, a zatim se pomiče prema tijelu. Um proizvodi snažne signale opasnosti na koje tijelo reagira aktiviranjem autonomnog živčanog sustava (borba ili odgovor na let). Nakon toga pojedinac ostaje preplavljen opažanjima opasnosti, oslobađanjem adrenalina i drugih kemijskih promjena i osjećajem bespomoćnosti da učini bilo što u vezi s tim. Često, najbolji savjet koji drugi mogu dati je “opusti se” ili “misli pozitivno”, a za svakog od njih, anksiozna osoba smatra da je nemoguće učiniti. To su za njih pretjerano jednostavna rješenja za tako složeni problem.

Anksioznost se može definirati kao samopojačavajući ciklus konstantnog straha i bojazni koji proizlazi iz nesvjesnih i automatskih obrazaca mišljenja koji imaju emocionalne i fiziološke učinke. Ispravljanjem ovih kognitivnih predrasuda i mijenjanjem struktura koje drže ciklus u mjestu, anksioznost se može riješiti.

Anksioznost i NLP

NLP pristup anksioznosti počinje gledanjem anksioznosti kao jedinstvene vještine. U NLP modelu, problemi se vide kao naučeni odgovori koji pokazuju brzinu kojom um može učiti. To implicira da, budući da je problem naučen i to vjerojatno brzo naučen, može ga se zamjeniti i brzo naučiti nove stvari.

NLP pristup gleda na anksioznost i druge probleme kao da su izgrađeni od blokova. Jedna od osnovnih ideja NLP-a je da svako iskustvo ima strukturu. Otkrivanjem tih psiholoških dijelova koji stvaraju problem i shvaćanja kako oni djeluju (za razliku od toga zašto su tamo), možemo odrediti kako intervenirati kako bismo stvorili promjenu. NLP metode imaju za cilj promijeniti strukturu mišljenja.

Drugi važan aspekt NLP pristupa anksioznosti pomaže pretvoriti klijenta od žrtve u stručnjaka. Kako je slijed mentalnih događaja koji proizvodi simptome anksioznosti nesvjestan i automatski, bolesnici osjećaju da je anksioznost nešto što im se događa. S tog gledišta, patnik je žrtva vlastitih mentalnih procesa. Izjave poput “Imao sam napad panike” impliciraju da je panika neka vrsta izvanzemaljske sile koja svakoga preuzima i progoni. Kada klijenti koriste ovu izjavu, pitati ću ih: “Znači, recimo hodali ste i panika vas je zaskočila iza ugla i napala vas?” Iz tog pomalo šaljivog odgovora, pojedinci mogu vidjeti trik jezika i naučiti korisniji način uočavanje svojih simptoma.

NLP pristup pomaže ljudima da vide anksioznost i njene simptome kao nešto što rade sa svojim umom i pomažu im da nauče kako proizvode taj rezultat. Kad netko nauči kako proizvesti simptome, tajna “Zašto mi se to događa?” završava i više izbora postaje dostupno.

Metode NLP-a naglašavaju da “liječenje” uključuje učenje korištenja vještina anksioznosti u odgovarajućem kontekstu, te učenje novih i učinkovitijih načina za korištenje vlastitog uma. Kroz ovaj proces učenja pojedinci dobivaju sposobnost razmišljanja o budućnosti, a istovremeno ostaju mirni i snalažljivi. Zatim se osjećaju više ovlašteni da se bave mogućnostima, te u mirnom, samouvjerenom stanju mogu odrediti koje akcije poduzeti kako bi ostvarili svoje ciljeve (umjesto jedine opcije koju su nekada imali – paniku).