Jeste li ikad pomislili da vaš stvarni život još nije započeo?
To je osjećaj koji mnogi od nas dijele. Sve veći broj mojih klijenata psihoterapije žali se na život u kojem oni igraju određenu ulogu. Plaše se da uistinu budu svoji, a ne znaju tko su ni što zapravo žele i gube iz vida svoje snove. Vješto i neprimjetno prilagođavaju se onome što drugi ljudi žele. Kao rezultat toga, žude za životima u kojima će se njihova vrijednost ozbiljnije shvatiti.
To se naziva “patološkom prilagodbom”. Većinu vremena prilagoditelji pasivno pristaju na ono što vjeruju da drugi ljudi žele od njih. Povremeno postanu frustrirani i pobune se protiv onoga što se od njih očekuje u pokušaju da stvore malo slobode. Povremeno kazne ljude za koje misle da ih zanemaruju. Otuđeni su od onoga za čime stvarno čeznu. Patološki prilagoditelji rade na poslovima koje mrze i vjenčaju se s partnerima koje ne vole. Rezultat? Depresija, očaj, pa čak i manični pokušaj da se probiju iz zagušljivosti samozanemarivanja.
U pokušajima transformacije patološkog prilagoditelja postoje tri faze procesa.
Prvo, moramo primijetiti njegovo postojanje. Za to su potrebni vrijeme i strpljenje. U početku bismo mogli biti svjesni samo nezadovoljstva koju obrazac generira. Tuga i slobodno plutajući gnjev često se pogrešno pripisuju vanjskim stvarima, poput stanja u gospodarstvu ili načina na koji netko rješava trivijalnu stvar (poput stavljanja posuđa u perilicu posuđa). Krivnja skriva ono što nas uistinu proganja – da nam je muka od marginalizacije u vezama. Naše nezadovoljstvo može biti povratna informacija da nam prilagodljivost oduzima život u kojem smo mi glavni.
Dalje, prosvjedujemo protiv svoje situacije, no ostajemo zarobljeni u njoj. Moramo rasvijetliti izvor ovog obrasca ponašanja. To će nam pomoći da razumijemo njegovu emocionalnu logiku i gotovo magnetski potez da je ponovimo. Čineći to, razviti ćemo više samo-suosjećanja i postati ćemo oprezni na okidače. Razumijevanje koristi koje imamo od prilagodljivosti – na primjer, smanjenje straha da ćemo biti napušteni – također oslabljuje osjećaj da smo prisiljeni staviti se na drugo mjesto. I tada se osjećamo više ovlaštenima igrati centralnu ulogu u našim odnosima.
Napokon, trebamo vježbati vjerovati svojim iskustvima, slušajući svoje osjećaje i unoseći ono što osjećamo u naše odnose, umjesto da robujemo obrascu zamjene tuđih želja i potreba za svoje. Trebamo li se odmoriti od obrade sukoba kod kuće jer smo previše iscrpljeni? Možemo li inzistirati na tome da naš partner ponovno prolazi sukob koji zapravo nikada nije bio riješen? Možemo li slijediti san s kojim se naš partner ne može povezati?
Kad treniramo svoju slabost u odnosima, doživljavamo više radosti, manje ogorčenja i veću intimnost. Ne samo da smo se oslobodili zatvora automatskog prilagoditelja, već ljudima koji su nam bliski pokazujemo kako mogu živjeti autentičnije i strastvenije.
A to je sjajan dar – nama samima i onima koje volimo.
…
Podijelite svoje mišljenje u komentaru kako bi što više učili jedni od drugih.
S ljubavlju,
Tihana